среда, 27. март 2024.

Smrtno ludilo

 

Analiza knjige „Smrtonosna ludost. Rat u Ukrajini i propast nemačke politike” (Manfred Kleine-Hartlage, Tödliche Torheit. Der Krieg in der Ukraine und das Desaster der deutschen Politik, Verlag Antaios, Schnellroda, 2022).

Pre analize izvanredne knjige Manfred Kleine- Hartlagea od dr. Dušan Dostanića donosim intervju sa autorom u kome komentarise svoju knjigu.
Poslednje reči Kleine-Hartlagea: 
 
Ako bi se kartel ponovo afirmisao bez obzira na katastrofe za koje je odgovoran, autorov manje nego optimističan zaključak je da bi sve demokratske pretenzije mogle pasti i kartel bi mogao uspostaviti totalitarni teroristički režim. – Na našim ljudima je da osiguraju da ova distopija nikada ne postane stvarnost i da kartel otjeraju dođavola prije nego što konačno bude prekasno.

                                                          *****

F: Gospodine Kleine-Hartlage, kada je reč o pitanju sistema , opisali ste samodestruktivnu dinamiku upravljanja krizom u Saveznoj Republici Nemačkoj u poslednjih 15 godina i saželi to pod terminom “Merkel sindrom”. Sada ste objavili knjigu Smrtonosna glupost o nemačkoj politici u sukobu u Ukrajini. U kojoj meri je nemačka uloga ovde nastavak „Merkelovog sindroma“?

Manfred Kleine-Hartlage:
Merkelov sindrom je metodologija za sistematsko i veštačko stvaranje kriza koje se ne bi dogodile da je politička klasa pravilno iskoristila svoj zanat. Sve krize u poslednjih dvanaest godina su se mogle izbeći ili su se mogle lako prevazići: kriza eura, postupno ukidanje nuklearne energije i uglja, izbeglička kriza, ustavna kriza, preterana klimatska politika, korona i sada ukrajinski rat. U svim krizama birane su strategije koje su maksimizirale štetu i rezultirale najvišim stepenom represije i demontaže demokratije. Međutim, politika u ukrajinskoj krizi vrhunac je zlobe prerušene u nespretnost ili njome praćene.

F: Gde vidite glavne uzroke sukoba?

Manfred Kleine-Hartlage:
SAD pokušavaju da odgode svoj neizbežni pad širenjem svoje sfere uticaja i eliminacijom drugih sila. Stoga su vodili politiku za koju su znali da će naštetiti vitalnim interesima Rusije i dovesti do rata. Ukrajinci sada vode ovaj rat u ime SAD. Na kraju će zemlja biti uništena i uništena, ali će se za Zelenskog i njegovu pratnju izdaja vlastitog naroda nesumnjivo isplatiti.

Sa stanovišta SAD-a, činjenica da je i Evropa upropaštena je dobrodošla nuspojava, jer pošto više ne može da ostane na vrhu sopstvenim naporima, mora da se osloni na eliminaciju konkurenata silom ili drugim nepoštenim sredstvima. Već su nam kroz teroristički napad prodali svoj ekonomski nekonkurentni gas za fraking, a mogu ponovo postati lideri u drugim područjima, možda u automobilskoj industriji, koju njihovi lokalni saradnici uništavaju.

F:Zapadni bezbednosni stručnjaci već dugo upozoravaju na integraciju Ukrajine u EU i NATO kako ne bi uticali na ruske bezbednosne interese, uključujući Merkel na samitu NATO-a 2008. Sam Putin je nekoliko puta jasno dao do znanja da je to crvena linija. Šta mislite zašto je došlo do toga da situacija toliko eskalira u vreme pogoršanja krize, i to ne samo u Saveznoj Republici?

Manfred Kleine-Hartlage: 
Sukcesivne krize pokazuju jasan vrhunac i prepliću se na način da se prepozna zla namera iza njih. Cilj je omogućiti prelazak na totalitarni režim, ovaj put na globalnom nivou ako je to moguće. To zahteva ono što je Sebastian Haffner nazvao "kolektivnim nervnim slomom" s pogledom na 1933. Imamo posla sa strategijom napetosti: sve kraće krize treba da imaju isti efekat koji je već uočen u sličnom, blisko vremenskom nizu kriza između 1914. i 1933. godine. Kulturne i socio-psihološke pripreme su već uznapredovale: u svakom slučaju, više ne može biti govora o demokratskoj političkoj kulturi kakva je postojala u našoj zemlji pre trideset godina, odbrana od uzurpacije vlasti sada je samo slaba; Grupe ljudi koje su se mogle pobuniti protiv toga su postale prepoznatljive i marginalizovane prethodnim krizama.

Hladni udar političke klase protiv ustavnog pravnog poretka, koji puzi godinama, sve više dobija na zamahu. Praćenje vladajućeg kartela neumitno se raspada; Do sada je, međutim, bila u stanju da kompenzuje ovaj samonametnuti pad moći kroz sve veće uzurpacije vlasti. Međutim, u slučaju višestrukog kolapsa društvenog tkiva, ova strategija bi ipak mogla propasti; U svakom slučaju, spremnost kartela da preuzme rizik je toliko zadivljujuća da to samo po sebi ukazuje da političari u Saveznoj Republici Nemačkoj, za koje bi posledice ovog neuspeha mogle biti opasne, nisu stvarni donosioci odluka.

F:Mislite li da, uprkos trenutnoj situaciji - i s obzirom na napade na gasovode Severni tok 2 - Savezna Republika zapravo ima dovoljno prostora za svoju vanjsku politiku vođenu vlastitim interesima?

Manfred Kleine-Hartlage: 
Ne može napustiti NATO i savez sa Rusijom, ako na to mislite. U takvom slučaju, naši takozvani prijatelji bi se prema nama ponašali na isti način kao što se Rusija odnosi prema Ukrajini, još brutalnije ako se branimo. Ispod ovog praga, međutim, postojao bi prostor za spoljnu politiku vođenu interesima: opseg nije veliki, ali je veći od nule. Ali ono što Savezna Republika Nemačka nema i neće više imati, barem ne bez revolucije, jeste politička klasa koja zastupa interese svoje države, a da ne govorimo o interesima nemačkog naroda.

F:Koje bi krize mogao uslediti ili se pogoršati ratom u Ukrajini?

Manfred Kleine-Hartlage: 
Odmah prete sledeći scenariji: hiperinflacija, ekonomska depresija, zamračenje, građanski rat, verovatno sa etničkom i džihadskom komponentom, i ne samo širenje rata na srednju Evropu. Ovo poslednje zavisi od Putina, a ne od savezne vlade.

F:Novinar i konsultant za menadžment Enno Lenze nedavno je objavio fotografiju ukrajinske granate koju je dao uz ličnu "pozdravnu poruku" - kako se na web stranici kampanje reklamira - "orcima" (misli se na ruske vojnike) u zamenu za donaciju . Ovo je primer često uočljive glorifikacije rata i stvarnog prezira prema čovečanstvu u levom i levo-liberalnom spektru. Kako se takvo ponašanje može objasniti?

Manfred Kleine-Hartlage: 
Ovo je rezultat pseudoreligijskog fanatizma koji je tipičan za levicu, u kombinaciji s prezirom prema čovečanstvu koji datira još iz nacističke ere. Budući da se takozvano „suočavanje s prošlošću“ odvijalo samo na nivou političke ideologije i lažnog ritualizma, ali nisu prevaziđene psihološke dispozicije koje su bile u osnovi tadašnjeg brutalizma, povratak potisnutih predstavlja stalnu opasnost, posebno među levicom.

RAF i prezir ekstremne levice prema čovečanstvu uopšte bili su pokazatelj toga pre nekoliko decenija. Čitava vaša ideologija, prema kojoj navodno dobar cilj opravdava svako sredstvo, prava je ideologija za vratolomne strelce i čuvare logora na čekanju. Činjenica da su politički znaci različiti ne menja ovaj nalaz, naprotiv.

F:S obzirom na vojne neuspehe ruske vojske, koji su po vama dalji razvoji zamislivi u toku rata? Kako bi rusko-zapadni i nemačko-ruski odnosi mogli izgledati u budućnosti?

Manfred Kleine-Hartlage: 
Ne bih izvlačio dalekosežne zaključke iz dosadašnjih neuspeha Rusa: prvo, oni deluju u Ukrajini s kvantitativno slabim snagama od početka rata, jedva su iskoristili svoj potencijal, a podrška Putinovom kursu je opadajući - ne samo zbog ludosti Zapada - ne ugašen, već naviše. Putin će uskoro moći priuštiti opštu mobilizaciju ako se to uklopi u njegov strateški plan. Drugo, to je već bio slučaj u Drugom svetskom ratu da je rat u početku otkrio slabosti Crvene armije koje su se nakupljale godinama, ali su one zatim prevaziđene kako se rat nastavio.

Zadivljen sam koliko su mali zapadni komentatori koji su svesni istorije i koji ozbiljno očekuju kolaps Rusije. Što se tiče budućih odnosa, to zavisi od toka i ishoda rata. Popravka porculana koji su naši vladari razbili će naravno biti mamutski zadatak, pod uslovom da sadašnja politička klasa ostane na vlasti, pa čak i preuzme ovaj zadatak. Samo jedno je sigurno: na kraju ćemo mi i ostali narodi Centralne i Istočne Evrope i dalje biti susedi Rusa, kao i hiljadu godina. Ovo će naravno biti nepredvidivo iznenađenje za gospođu Baerbock.

F:Po Vašem mišljenju, može li se ovo upravljanje krizom Savezne Republike Nemačke održati nakon rata, sve veće (samogenerisane) energetske krize i posledica koje proizlaze, a da sama nemačka vlada ne uđe u ozbiljnu krizu?

Manfred Kleine-Hartlage: 
Već je u krizi i, nažalost, ništa ne ukazuje na to da će promeniti kurs. Valja pretpostaviti da će kartel na dalju eskalaciju situacije odgovoriti još većom represijom, još ozbiljnijim kršenjem zakona i još strožom kontrolom medija i pravosuđa, a u konačnici i otvorenim nasiljem. Ovo barem odgovara njegovim prethodnim obrascima ponašanja, i nije jasno kako i zašto bi trebalo iskočiti iz logike svojih prethodnih postupaka. Tačka nestanka prema kojoj ide kartel je krajnje represivna za totalitarnu državu koja vlada društvom koje brzo osiromašuje i propada sve dok i ono ne nestane od haosa koji je izazvao.

Gospodine Kleine-Hartlage, hvala vam puno na izdvojenom vremenu!




ANALIZA

Od samog početka rata u Ukrajini tema je zaokupila pažnju armije politikologa, pravnika i istoričara. Pored brojnih novinskih izveštaja za ove dve godine pojavila se i čitava biblioteka akademskih članaka i knjiga koje se bave ovim sukobom. Međutim, nemački politikolog i publicista Manfred Klajne-Hartlage je rat u Ukrajini iskoristio kao povod za razmatranje karaktera sistema u Nemačkoj, odnosno na Zapadu, jer ukoliko se prihvati Šmitovo načelo da „normalno ne dokazuje ništa”, nego da „izuzetak dokazuje sve”, te da „on ne samo da potvrđuje pravilo”, nego da „pravilo uopšte živi samo od izuzetka”, to znači da se priroda jednog sistema može najbolje posmatrati ne na normalnom, svakodnevnom stanju, već pod pritiskom vanrednog stanja.

Upravo je to cilj Hartlagea koji je svojom nevelikom knjigom provokativnog naziva Smrtonosna ludost. Rat u Ukrajini i propast nemačke politike pokušao da, u svetlu sukoba u Ukrajini, osmotri karakter politike i javnosti u Nemačkoj. Time se autor nadovezuje na knjige u kojima se već bavio pitanjima krize liberalnog sistema. Zapravo, knjiga se može čitati kao dodatak široj studiji Sistemsko pitanje (2021).

Pri tome Hartlage ukrajinsku krizu posmatra kao poslednju u seriji kriza počevši od krize evra, preko migrantske krize, Fukušime i nemačkog odustajanja od atomske energije, stalnog pooštravanja klimatske politike, ustavne krize koja se manifestuje kao hladni građanski rat protiv opozicije („borba protiv desnice”) do korona krize. Svaka sledeća kriza je sve opasnija i ozbiljnija, što je i logično, jer se na posledice pogrešno rešenih problema nadovezuju novi. Time i svaka nova kriza postaje sve teža za rešavanje nego što bi sama po sebi bila kada ne bi postojali stariji nerešeni problemi.

Kartel protiv demokratije

Postojanje sukcesivnih kriza ukazuje na defekte unutar sistema. Naime, u teoriji, odlika demokratije je njena fleksibilnost koja joj omogućava savlađivanje problema. Jednostavno rečeno, nesposobni političari mogu se smeniti na izborima, jer u demokratiji postoji konkurencija i međusobna kontrola između politike, medija, pravosuđa, nauke, privrede i civilnog društva. Ali, kada se ovi akteri povežu u kartel tada je demokratija ugrožena i to odozgo. Patološka nesposobnost učenja, koja postoji u vladajućem kartelu, vodi tome da se krize i problemi povećavaju.

Istovremeno, pred stvarnošću se zatvaraju oči, dok se spas traži u autoritarnom šepurenju, odnosno traženju žrtvenog jarca i napadima na kritičare, pri čemu se sve manje pažnje obraća na ustavne i zakonske norme. Samo po sebi se razume da takvo ponašanje kartela, između ostalog, vodi ka podelama i polarizaciji društva. Prema Hartlageu, sistemsko sabotiranje mehanizama korekcije dovodi do ubrzanog propadanja Nemačke, što će, ukoliko se ništa ne promeni, dovesti do katastrofe.

Ukratko, tema knjige nije toliko sam rat, već zapadna, posebno nemačka politika i društvo, njihove ideološke i političke dispozicije i strukture moći koje deluju u njima, a koje u ogledalu ovog rata izlaze na videlo sa posebnom jasnoćom (10). Hartlage želi da pokaže da nemačka politika u njenim reakcijama na rat u Ukrajini pokazuje poznate obrasce posmatranja i ponašanja koji proizvode pogrešne odluke (11). Drugim rečima, kartel na krize reaguje u skladu sa devizom „još više istog” (more of the same), što vremenom dovodi do konvergencije kriza.

Tumačenje rata u Ukrajini

Kako bi ispunio svoj cilj, Hartlage nije mogao a da se na pozabavi prirodom sukoba u Ukrajini. Tako on u prvim poglavljima obrađuje pitanja o čemu se radi u tom ratu, ko je agresor, te analizira strategije Zapada i Ukrajine. Hartlageu je jasno da je suština rata u tome da se Rusija zaokruži, odnosno o američkoj nameri da se svedu na rang drugorazredne sile, te spreči povezivanje Rusije i Nemačke (13). Drugim rečima, rata ne bi bilo da je Zapad pristao na neutralnost Ukrajine, ali SAD to nisu želele da garantuju i tako su svesno prihvatile rat kao mogućnost. Kako kaže Hartlage, jedva da se može pronaći rat koji bi se jednostavnije mogao sprečiti nego ovaj (40).

Prihvatili li se ovakvo tumačenje sukoba postavlja se pitanje ko je onda agresor. Iako ga ne citira, Hartlage na ovom mestu sasvim sledi Šmitove reči iz Pojma političkog. Na prvi pogled izgleda da je agresor ona strana koja je prva prešla granicu. Međutim, iako je to u vojno-tehničkom smislu možda tačno – takvo gledište je politički naivno, jer je za privredno, strategijski, politički, ideološki i propagandno snažniju stranu jednostavno da slabiju primora da u odbranu svojih interesa načini očajnički potez (16).

Prema Hartlageu, to je upravo stvar u ovom ratu – SAD su Rusiju uvukle u rat protiv Ukrajine. Ukoliko se pod agresorom podrazumeva pitanje koja strana je narušila status quo u tolikoj meri da pogođena strana taj čin mora smatrati pretnjom, onda je sigurno da nije reč o ruskoj, već o američkoj strani koja je ignorisala Putinova upozorenja da je ukrajinsko članstvo u NATO alijansi crvena linija. Hartlage pokazuje da se pitanje o agresoru zloupotrebljava – kako bi se odgovornost za rat svalila isključivo na Rusiju – pri čemu se SAD stilizuju u dobrohotnu silu koja nesebično štiti malu naciju od nasrtaja susedne imperije.

Pored toga, čak i da je Rusija zaista agresor – taj argument malo znači. Hartlage, kao pažljivi čitalac Šmita, ume da razlikuje pravo na rat i pravo u ratu. To znači da čak ni strana koja se brani nema pravo da se koristi svim raspoloživim sredstvima samo zato što je „napadnuta”. Međunarodno pravo ne privileguje nijednu stranu prema političkim ili moralnim kriterijumima (35). Ovaj momenat nije bez značaja kada se govori o ukrajinskoj strategiji u ratu.

Korist od ratovanja

Kada govori o strategijama Zapada i Ukrajine, Hartlage želi da analizira interese zaraćenih strana, a ne da moralizuje. Njemu nije cilj da jednu stranu predstavlja kao dobru, a drugu kao zlu. Ukoliko krajnji račun ispada povoljan za Ruse – to je zbog izražene antiruske propagande u zapadnim medijima, koja se mora razobličiti kao bi se uopšte moglo govoriti o objektivnoj analizi. Hartlage još jednom podvlači da je sukob nastao ne zbog neutralnosti Ukrajine – već zbog ukidanja neutralnosti, iako je Putin jasno ukazivao na to. Međutim, javno mnjenje odatle nije izvelo zaključak da je on to mislio ozbiljno, već da zapravo želi da obnovi SSSR, odnosno da teži vladavini nad Evropom.

Otuda sledi da su mir i razumevanje sa Rusijom isključeni. To Hartlageu govori da političko-medijski kompleks na Zapadu u ovom ratu želi ništa manje do potpunog poraza Rusije. Sa druge strane, strategija ukrajinskog režima ide za tim da se NATO neposredno uvuče u rat (21) – u čemu on može da računa na podršku kartel medija na Zapadu (30). Drugim rečima, Ukrajina se služi metodom moralne ucene. „Srž ukrajinske strategije je, dakle, pokušaj da se preko što groznijih slika – koje bi trebalo da ilustruju zloću neprijatelja – zapadna javnost pridobije za vojnu podršku sopstvenoj stvari” (30).

Pored toga, Hartlage analizira ponašanje Ukrajine od 2014. godine, počevši od diskriminacije ruskog i ruskojezičnog stanovništva, bojkotovanje sporazuma iz Minska koje je sama prihvatila, preko ignorisanja jasno izražene volje stanovništva Krima do ubistava kritičara politike koju je vodio Kijev. Autor primećuje da na sve te pojave kartel mediji nisu obraćali pažnju, već su rat pokušavali da predstave kao borbu za demokratiju i „zapadne vrednosti”.

Na ovom mestu se Hartlage pozabavio i drugim argumentom, koji kaže da je pravo svake zemlje – pa i Ukrajine – da bira kom će savezu pripadati. To može važiti u teoriji, ali je u praksi stvar, ipak, kompleksnija. Hartlage podseća da ni Nemačka nema pravo da bira partnere. Rečju, kada bi Nemci želeli da istupe iz NATO pakta i formiraju savez sa Rusijom – SAD i druge sile bi se postarale da ih onemoguće u tom poslu. Ovo teoretsko pravo, međutim, otvara i pitanje šta je to odgovorna i razborita politika. Drugim rečima, da li je odgovorno da jedna srednja sila ignoriše bezbednosne interese susedne velike sile samo zato što na to ima pravo (27)?

Ovde se autor vezuje za tradiciju koja politiku ne shvata kao nadmetanje u „pravima” i ostvarivanju apstraktnih principa, već teži razboritosti. Ako neka zemlja i ima pravo da vodi nerazboritu politiku – ona mora snositi i posledice svojih odluka. Hartlage pokazuje da – ni iz nemačke perspektive – nije ni mudro, ni odgovorno podržavati Ukrajinu u takvoj politici. Naprotiv, u nemačkom interesu je sporazumevanje sa Rusijom, ako ništa drugo, onda zbog toga što bi se time premoć SAD mogla barem malo relativizovati. Odatle sledi da Nemačka jednako, kao bilo koja druga zemlja, nema nikakvih moralnih obaveza prema Ukrajini.

Zapravo, ne postoji nikakvo prirodno pravo Ukrajine da bude primljena u NATO samo zato što je to njena želja. Naprotiv, zemlje članice bilo kog saveza na svetu o tome imaju da odlučuju iz pozicije svog interesa. Što se Hartlagea tiče, postoji samo jedna NATO zemlja koja bi imala takav interes – a to su SAD. Samo za SAD NATO nije odbrambeni savez, već instrument moći. Zato uspeh ukrajinske strategije da uvuče NATO u rat zavisi samo od držanja SAD. Ukoliko se ima u vidu da je američki cilj da se Rusija degradira na nivo regionalne sile, sledi da je njihov interes da se rat vodi što duže kako bi se ruska strana iscrpljivala. Račun za to treba da plate Rusi, Ukrajinci, ali i Evropljani koji sankcija prema Rusiji potkopavaju sopstvenu privrednu snagu (38). Hartlage, pojednostavljeno rečeno, sugeriše da će od rata korist, pre svega, izvući SAD.

Sindrom Merkel”

Kada je ukratko skicirao uzroke i strategije rata u Ukrajini, Hartlage se vraća na svoju osnovnu temu – nemačku reakciju na ovu krizu. Tu se izričito nadovezuje na svoju knjigu Sistemsko pitanje, odnosno na onaj modus politike koji je nazvao „sindrom Merkel”. Reč je, zapravo, o stilu vladanja političke klase u Nemačkoj. Od 10 elemenata „Merkel sindroma”, Hartlage u ukrajinskoj krizi prepoznaje čak devet:

1. Savlađuju se problemi koje je politička klasa sama stvorila, prizvala, izmislila ili preuveličala; 
2. mala relevantnost problema stoji u očiglednoj nesrazmeri sa intenzitetom političkih reakcija;
3.  pozicija vlade protivreči očiglednom i zdravom razumu i pretpostavlja važenje apstraktnih, neplauzibilnih, autoritarnih ili infantilnih ideologema;
4.  od svih zamislivih reakcija se stalno izbegavaju one najrazumnije, a umesto toga biraju se one koje prave maksimalnu štetu;
5.  problemi se tako definišu da preporučuju rešenja koja su povezana sa maksimalnom demontažom demokratije, centralizacijom moći i ograničenjem građanskih prava; 
6. pri tome vlada krši pravo i ustav barem po duhu, a često i po slovu; 
7. laž, širenje straha i ucene su preferirana sredstva da se građani nateraju na poslušnost;
8. masmediji (mejnstrim) funkcionišu kao glajhšaltovani organi propagande; 
9. cepanje društva na pristalice i protivnike političke klase se prihvata sa odobravanjem, a rov kroz narod se povlači i dalje produbljuje. 

Jedino poslednji kriterijum „Merkel sindroma” nije prisutan: umesto da – što bi bilo konsekventno – barem što više ljudi drži na sopstvenoj strani rova, u „Merkel sindrom” spada sklonost da nepotrebno tera ljude u opoziciju.

Za svaku od ovih tačaka sindroma Hartlage navodi primere. Posebno pada u oči njegov zaključak da se mediji u Nemačkoj ponašaju kao da žele da svoju zemlju grunu u rat sa Rusijom (56). U svakom slučaju – ukoliko se prihvati opis obrasca reagovanja na krize političko-medijskog kompleksa u Nemačkoj (pa tako i na ukrajinsku krizu) – ne čudi zaključak da će naposletku doći do spajanja kriza, što će imati teške posledice, s obzirom da se sa svakim novim problemom društvo sve snažnije polarizuje i da su mere za ućutkivanje opozicije sve brutalnije.

Zapadna oligarhija

Za Hartlagea nema sumnje da je sukob između Rusije i Zapada u krajnjoj liniji ideološki fundiran (60). Međutim, priroda tog ideološkog razlaza nije onakva kako se ona predstavlja na Zapadu – gde je Ukrajina predstavljena kao branilac „demokratije”, dok je Rusija „autokratija” predsednika, čija vladavina počiva na podršci „oligarhije”. Hartlage ubedljivo pokazuje da ako u nekom slučaju može koristiti reč „oligarhija” – onda ona pristaje vladajućoj klasi na Zapadu (62), odnosno ljudima kao što su Soroš, Gejts, Cukenberg ili Klaus Švab. Da ne bi ostao samo na tvrdnji, Hartlage ukratko skicira kanale preko kojih klasa superbogataša praktikuje svoju moć.

Ta zapadna oligarhija, prema Hartlageu, ima istu političku agendu, a to je u suštini uništenje svih struktura koje olakšavaju čoveku i koje služe tome da ljudi razvijaju međusobnu solidarnost (67). Rečju, na meti su porodica, suverena država, narodi i religije, odnosno decentralizovane strukture moći koje, zato što predstavljaju strukture moći, mogu da se ruše pomoću emancipatorskih fraza. Hartlage time ukazuje na vezu između emancipatorske levice i oligarhije. Krajnji cilj oligarhije je atomizovano, destrukturalizovano društvo, čija samozvana „elita”, tj. oligarhija, upravlja telima i dušama ostalih ljudi i „optimizuje ih u sopstvene svrhe” (67-68).

Razume se, Hartlage ovim ne želi da postigne tek relativizujući efekat. Ovo bavljenje Zapadom je važno – jer je autoru stalo da pokaže da na Zapadu nema demokratije – te da i Putinova „autokratija” sadrži više demokratskih elemenata od Zapadne „demokratije”, jer ukoliko je Putin zaista jedini vladar, onda je na njemu, kao u jednoj tački, skoncentrisana i sva odgovornost i on se može pozvati da podnese račun za svoje delovanje, istina, ako ne na izborima, a ono jurišem na Bastilju (68). Sa druge strane, moć oligarhije na Zapadu je teže uhvatljiva, preliva se i preko državnih granica i mogla bi se nazvati fluidnom. Ona počinje tamo gde se politička vladavina (u užem smislu) završava.

Drugim rečima, imajući u vidu prirodu moći oligarhije na Zapadu, svaka država koja želi da se odupre desupstancijalizaciji sopstvenog suvereniteta težiće sredstvima koja, tehnički gledano, mogu biti autoritarna, i potkopavati demokratski poredak ili sprečavati njegov nastanak. Međutim, to je cena koju jedna zemlja – koja želi da umakne uticaju zapadne oligarhije – mora da plati, dok je druga cena okruživanje i politička izolacija zemlje – dakle, upravo ono što se dešava Rusiji. Konflikt između Rusije i Zapada ostaje ideološki, ali to nije sukob demokratije i autokratije, već sukob između malecne elite moći novca sa globalnim i totalitarnim vladarskim pretenzijama i jedne države (teritorijalno ograničene strukture moći) koja insistira na tome da otelotvoljava i brani vitalne i nadvremenske interese sopstvenog naroda (70).

Ovo, naravno, ne podrazumeva opravdanje ruske unutrašnje ili spoljne politike, ali jeste moguće objašnjenje zašto je zapadna oligarhija još pre početka rata Rusiju označila kao neprijatelja – upravo zato što Rusija insistira na tradicionalnom shvatanju državnog suvereniteta. I još jednom, to možda nije razlog za idealizaciju Rusije, ali jeste razlog za kritičko preispitivanje antiruske propagande na Zapadu.

Identitetska kriza

Odatle Hartlage prelazi na ideološke i psihološke predispozicije koje omogućavaju prihvatanje dominantnog tumačenja rata. Među njih spada pogrešno razumevanje politike, podgrejano antifašističkom orijentacijom i fokusiranošću na Drugi svetski rat. To znači da se u prvom koraku svaki protivnik oligarhije (od Miloševića, preko Gadafija do Putina) poredi sa Hitlerom, da bi se zatim zahtevao odlučan obračun, a svaka politika kompromisa dezavuisala kao navodno popuštanje Hitleru – čime se nanosi šteta sopstvenim interesima. To se dešava kada se politika ne vezuje za zaštitu objektivnih interesa, nego za maksimalističku etiku ubeđenja – što nije slučaj samo u ukrajinskoj, već i u migrantskoj, odnosno klimatskoj krizi.

Ukratko, u svim ovim slučajevima postavljeni cilj se mora ostvariti po svaku cenu, čak i ako ta cena može doneti apokaliptične posledice. Hartlageu nije teško da postavi paralelu između takvog shvatanja politike i infantilnosti predstavnika političke klase koja se iscrpljuje u borbi „dobrih” protiv „zlih”. Rečju, zapadna oligarhija nameće novu sveobuhvatnu ideologiju iskvarenog liberalizma, gde liberalni i emancipatorski principi još služe samo kao fraze bez ikakvog pozitivnog sadržaja. U takvoj situaciji – društvu je potreban neprijatelj protiv koga bi se ono moglo usmeriti i čije suzbijanje je uslov budućeg izbavljenja.

Hartlageu ne promiče ni apsurd da oni koji kod kuće suzbijaju svaki osećaj patriotizma i muškosti, odjednom kod Ukrajinaca slave te iste vrline. Muškost postaje legitimna samo u službi svoje suprotnosti, odnosno kao oružana ruka ideologija koje odbacuju tradicionalnu muškost (88). Nova ideologija, zapravo, opstaje kao racionalizacija mržnje prema sopstvenom. Negativna kolektivna samoslika služi kao poluga za mobilizaciju protiv svakog aktera na koga se ono negativno može projektovati (91). Tako je zeleno-crvena vlada parolom „nikada više Aušvic” započela agresiju na SR Jugoslaviju, i sada isto to čini sa Rusima.

Drugim rečima, Hartlage se nadovezuje na shvatanje prema kome je današnja ekonomska i politička kriza (pa i rat u Ukrajini) samo posledica mnogo teže identitetske krize u Nemačkoj i na Zapadu uopšte. Ukratko, zaključak Hartlageove knjige bi se mogao sažeti u rečenicu da se Zapad nalazi pred silnim krizama (ekonomskom, migrantskom, bezbednosnom) koje će sve udariti istovremeno. Nesposobnošću političke klase pogođeni su državni, društveni i privredni sistem, koji su već načeti kumulativnim dejstvom serije dosadašnjih pogrešnih odluka (99). Ovo, ipak, ne znači da će vladajući kartel izgubiti moć. U novim uslovima on bi mogao da se, prema ovom autoru, razvije u režim terora.

Iako kratka i napisana pre skoro dve godine, Hartlageova knjižica nije bez značaja. Ona nudi jednu duboku interpretaciju ukrajinske krize, njenih uzroka i posledica. Ipak, ona se teško može čitati i razumeti bez poznavanja šire literature koja se bavi pitanjima postpolitike, odumiranja demokratije, hipermorala, otuđenosti elite, krize liberalizma, glajhšaltovanja medija, propadanja srednjeg sloja, te samomržnje na Zapadu. Čitalac koji sa tom literaturom nije upoznat mogao bi ostati zbunjen pred Hartlageovim tvrdnjama i odbaciti ih kao neosnovane. Kritičari bi verovatno izneli primedbu da je ovde po sredi „teorija zavere” ili opravdavanje Rusije. Ipak, nesporno je da veliki deo onoga što autor iznosi primećuju i drugi autori, tako da se ovde može govoriti i o konstataciji očiglednog. Kriza je duboka, a politička elita nedorasla vremenu.

Dr Dušan Dostanić je saradnik Instituta za političke studije. izvor 

понедељак, 25. март 2024.

Nolen Gertz, Šta nihilizam nije?

Da bi se nihilizam očuvao kao smislen pojam, potrebno ga je razlikovati od pesimizma, cinizma i apatije.

Nihilizam, za razliku od vremena (prema Augustinu) ili pornografije (prema Vrhovnom sudu SAD), jedan je od onih koncepata za koji smo svi prilično sigurni da znamo značenje osim ako neko od nas ne zatraži da ga definisemo. Nihil znači „ništa“. -izam znači "ideologija". Ipak, kada pokušamo da spojimo ove pojmove, čini se da kombinacija odmah pobija samu sebe, jer se ideja da je nihilizam „ideologija ničega“ čini besmislenom. Reći da to znači da neko „ne veruje ni u šta“ nije od veće pomoći, jer verovanje u nešto sugeriše da postoji nešto u šta se može verovati, ali ako to nešto nije ništa , onda nema u šta verovati, u u tom slučaju verovanje u ništa je opet samopobijajuća ideja.

Stoga je lako upasti u zamku razmišljanja “Sve je nihilizam!” što naravno navodi na razmišljanje „Ništa nije nihilizam!“ Dakle, da bi se nihilizam očuvao kao smisleni pojam, potrebno ga je razlikovati od pojmova koji se s njim često povezuju, ali su ipak različiti, pojmova kao što su pesimizam, cinizam i apatija.

Nihilizam protiv pesimizma

Ako je optimizam nada, onda je pesimizam beznađe. Biti pesimista znači reći: "Koja je svrha?" Pesimizam se često poredi sa načinom sagledavanja svijeta „Čaša je poluprazna“, ali budući da je samo poluprazna, ovaj scenario bi ipak mogao biti previše nada za pesimiste. Bolji scenario bi mogao biti da, ako pesimista padne u bunar i neko mu ponudi da ga spase, on bi verovatno odgovorio: „Zašto se mučiti? U bunaru, iz bunara, ionako ćemo svi umrijeti.” Drugim riječima, pesimizam je mračan i depresivan. Ali to nije nihilizam,

U stvari, mogli bismo čak ići toliko daleko da kažemo da je pesimizam suprotan nihilizmu . Poput nihilizma, pesimizam se može posmatrati kao rezultat očaja. Činjenica naše smrti, frustracija naših želja, neželjene posledice naših postupaka, tvitovi naših političkih lidera, bilo šta ili sve od toga moglo bi nas odvesti ili u nihilizam ili pesimizam. Međutim, ta dva puta se razilaze oko pitanja da li se zadržavamo na svom očaju ili se skrivamo od njega.

Biti sa pesimistom znači znati da ste sa pesimistom. Ali možete biti sa nihilistom i nemati pojma. Zaista biste i sami mogli biti nihilista i nemati pojma. Takav nedostatak svesti je poenta nihilizma, jer je nihilizam zapravo skrivanje od očaja, a ne zadržavanje na njemu. Ovu razliku je ilustrovao Woody Allen u svom filmu “Annie Hall” (1977.) kada njegov alter ego Alvy Singer ima sledeću razmenu sa parom koje zaustavlja na ulici za savet:
ALVY ( Hoda trotoarom do mladog para modernog izgleda, zagrljenih ): Vi-izgledate kao stvarno sretan par. Uh, uh… jeste li?
MLADA ŽENA: Da.
ALVY: Da! Dakle... hh-kako to objašnjavate?
MLADA ŽENA: Uh, ja sam jako povrsna i prazna i nemam ideja i ništa zanimljivo da kažem. MLADIĆ: I ja sam potpuno isti.
ALVY: Razumem. Pa, to je vrlo zanimljivo. Dakle, uspeo si da nešto uvidis, ha?
MLADIĆ: Tako je.

Alvy Singer je pesimista. Muškarac i žena su nihilisti.
Ono što je najjasnije u ovoj sceni je da pokazuje kako pesimista može otkriti identitet nihiliste, baš kao što bi se moglo tvrditi da je pesimizam nemačkog filozofa Arthura Schopenhauera pomogao da Ničeu otkrije njegov vlastiti nihilizam. Pre nego što ih Alvy suoči, oni su samo sretno plitak i sretno prazan par. Međutim, kada ih zamoli da objasne svoju sreću, oni više nisu plitki i prazni; umesto toga prisiljeni su da se probude iz svojih sanjarenja i da postanu samosvesni. Nije to što su sretni ono što otkriva njihov nihilizam; nego njihov nihilizam otkriva njihov pokušaj da pesimisti objasne zašto su sretni . Na površini, oni su srodne duše koje su se pronašle. Ali površina je sve što oni jesu. Pokušaj da se ide dublje otkriva da nema ništa dublje. A upravo bi pesimista, kada bi se suočio sa tako sretnim parom, pitao „Zašto?“ to otkriva njihovu ništavnost.

Ako su, kao što sam ranije sugerisao, nihilizam i pesimizam suprotnosti, onda je nihilizam zapravo mnogo bliži optimizmu. Videti čašu napola punu znači misliti da bismo trebali biti zadovoljni onim što imamo umesto da se fokusiramo na ono što nedostaje. Ali biti zadovoljan onim što imamo takođe može biti način da ostanemo samozadovoljni, da ignorišemo ono što nedostaje kako bismo izbegli traženje promena. Slično tome, verovati da će sve na kraju uspeti, da uvek postoji svetlo na kraju tunela, znači verovati da je život teleološki, da postoji neki cilj ili svrha — bilo Bog ili Pravda — koji nevidljivo deluje iza onoga što doživljavamo.

Verujući u postojanje nadljudskih ciljeva i nadljudskih svrha gubimo iz vida ljudske ciljeve i ljudske svrhe. Isto tako, kada nekoga kao što je Martin Luther King Jr. uzdignemo do statusa sveca ili proroka, vidimo ga više od običnog smrtnika, čime se oslobađamo odgovornosti pokušaja da ga oponašamo, jer jednostavno moramo imati nadu da će neko poput njega ponovo doći. Ako nas optimizam navodi da budemo samozadovoljni, navodi nas da čekamo da se nešto dobro dogodi ili da neko drugi učini nešto dobro, onda nas optimizam navodi da ne radimo ništa. Drugim rečima, nije pesimizam već optimizam sličan nihilizmu.

Nihilizam protiv cinizma

U staroj Grčkoj, cinik je bio neko ko je živeo kao pas (grčki kynikos znači „pseći“), ili, tačnije, bio je neko ko je živeo po ciničnoj filozofiji da ostane veran prirodi, a ne da se povinuje onome što ta osoba doživljavao kao društvenu umetnost. Danas je cinik na sličan način neko ko gleda na društvo s visine i vidi ga lažnim, ali ne zato što cinik društvo vidi kao neprirodno, već zato što cinik ljude koji čine društvo vidi kao lažne. Biti ciničan znači pretpostaviti najgore od ljudi, misliti da je moral samo pretvaranje, i pretpostaviti da čak i kada se čini da ljudi pomažu drugima, oni zapravo samo pokušavaju pomoći sebi. Verujući samo u vlastite interese, cinik se drugima čini da ne veruje ni u šta. Shodno tome, cinizam može izgledati kao nihilizam. Ali to nije nihilizam.

Cinizam se, kao i pesimizam, odnosi na negativnost. Međutim, dok je pesimizam o očaju, o osjećaju da je život besmislen pred smrću, cinizam je umjesto toga mnogo više o preziru nego o očaju. Cinik ne bi rekao da je život besmislen, već bi samo rekao da je besmisleno ono što ljudi tvrde o životu . Cinik može čak i da uživa u životu. Konkretno, ciniku može biti drago da se ruga onima koji tvrde da altruizam postoji, ili da su političari požrtvovni javni službenici, a posebno smešno smatra ideju da trebamo pokušati videti dobro u ljudima.

Pesimisti nisu nihilisti jer pesimisti prihvataju, a ne izbegavaju očaj. Cinici nisu nihilisti jer cinici pre prihvataju laž nego izbegavaju. Ključni deo izbegavanja očaja je spremnost da verujemo, da verujemo da ljudi mogu biti dobri, da je dobrota nagrađena i da takve nagrade mogu postojati čak i ako ih ne doživljavamo. Ali za cinika takva spremnost da veruje je spremnost da bude naivan, da bude lakoveran i da se njime manipuliše. Cinik se ruga takvim uverenjima ne zato što cinik tvrdi da zna da su takva uverenja nužno lažna, već zato što je cinik svestan opasnosti koju predstavljaju ljudi koji tvrde da znaju da su takva uverenja nužno istinita.

Skeptik čeka dokaze pre nego što donese presudu. Cinik, međutim, ne veruje dokazima jer cinik ne veruje da je bilo ko sposoban objektivno pružiti dokaze. Cinik bi radije ostao sumnjičav nego rizikovao da bude prevaren, i stoga cinik one koji preuzimaju takve rizike vidi kao prevarante. Iz tog razloga cinik je u stanju da otkrije nihilizam drugih izazivajući ljude da brane svoj nedostatak cinizma, slično kao što pesimista otkriva nihilizam drugih izazivajući ljude da brane svoj nedostatak pesimizma.

Možda je najbolji primer otkrivateljskih sposobnosti cinika rasprava između Trasimaha i Sokrata u početnoj knjizi Platonove “Republike”. Trasimah je prvo predstavljen kroz ismevanje Sokrata jer je ispitivao druge o definiciji pravde, a zatim zahteva da bude plaćen kako bi im rekao šta je pravda zaista. Jednom umiren, Trasimah definiše pravdu kao trik koji su izmislili jaki kako bi iskoristili slabe, kao način da jaki preuzmu vlast manipulišući društvom tako da veruje da je poslušnost pravda. Trasimah dalje tvrdi da kad god je to moguće ljudi čine ono što je nepravedno, osim kada se previše plaše da će biti uhvaćeni i kažnjeni, te stoga Trasimah zaključuje da je nepravda bolja od pravde.

Kada Sokrat pokuša da opovrgne ovu definiciju upoređujući političke vođe sa doktorima, sa onima koji imaju moć, ali je koriste da pomognu drugima, a ne da pomognu sebi, Trasimah ne prihvata pobijanje kao drugi, već umesto toga pobija Sokratovo pobijanje. Trasimah optužuje Sokrata da je naivan i tvrdi da je Sokrat poput ovce koja misli da pastir koji štiti i hrani ovce to čini zato što je pastir dobar umesto da shvati da ih pastir tovi za klanje . Sokrat nikada nije u stanju da istinski ubedi Trasimaha da je njegova definicija pravde pogrešna, i zaista je Trasimahov cinizam toliko ubedljiv da Sokrat troši ostatak „republike” pokušavajući da dokaže da je pravda bolja od nepravde pokušavajući da opovrgne očigledan uspeh nepravedne ljude iznoseći metafizičke tvrdnje o efektima nepravde na dušu. Sokrat je stoga samo u stanju da se suprotstavi cinizmu u vidljivom svetu kroz veru u postojanje nevidljivog sveta, nevidljivog sveta za koji on tvrdi da je stvarniji od vidljivog sveta. Drugim rečima, Trasimahov cinizam je taj koji prisiljava Sokrata da otkrije svoj nihilizam.

Ovde možemo videti da je nihilizam zapravo mnogo bliži idealizmu nego cinizmu. Cinik se predstavlja kao realista, kao neko kome je stalo do postupaka, a ne namera, koji se fokusira na ono što ljudi rade, a ne na ono što se ljudi nadaju postići, ko se seća neuspelih obećanja iz prošlosti kako ne bi bio pometen u još ne promašenim obećanjima o budućnosti. Idealista, međutim, odbacuje cinizam kao beznadežno negativan. Fokusirajući se na namere, nade i budućnost, idealista je u stanju pružiti pozitivnu viziju kako bi se suprotstavio negativnosti cinika. Ali, odbacujući cinizam, da li idealista odbacuje i stvarnost.

Idealist, kao što smo vidjeli kod Sokrata, nije u stanju da ospori cinički pogled na stvarnost i umjesto toga je primoran da konstruiše alternativnu stvarnost, stvarnost ideja. Ove ideje mogu formirati koherentnu logičku priču o stvarnosti, ali to ni na koji način ne garantuje da su ideje nešto više od priče. Kako se idealista sve više fokusira na to kakva bi stvarnost trebala biti , idealista postaje sve manje zabrinut za to kakva je stvarnost . Utopijski pogledi idealista mogu biti uvjerljiviji od distopijskih pogleda cinika, ali distopijski pogledi su barem fokusirani na ovaj svijet , dok su utopijski pogledi, po definiciji, fokusirani na svijet koji ne postoji . Upravo iz tog razloga koristiti onostrani idealizam za opovrgavanje ovozemaljskog cinizma znači baviti se nihilizmom.

Nihilizam protiv apatije

Uz pesimizam i cinizam, nihilizam se često povezuje i sa apatijom. Biti apatičan znači biti bez patetike, biti bez osećaja, biti bez želje. Iako nam se povremeno daju izbori koji nas na ovaj ili onaj način posebno ne potresaju („Hoćeš li da jedeš italijansku ili kinesku?“), takvu nezainteresovanost oseća neko ko je apatičan sve vreme. Biti apatičan znači nebriga ni za šta. Pesimista oseća očaj, cinik oseća prezir, ali apatična osoba ne oseća ništa. Drugim rečima, na apatiju se gleda kao na nihilizam. Ali apatija nije nihilizam.

Apatija može biti stav („Nije me briga za to “) ili karakterna osobina („ Ništa me nije briga “). Međutim, u oba slučaja apatična osoba izražava lični osećaj (ili, preciznije, bezosećajnost ) i ne tvrdi kako bi se svi trebali osećati (ili, opet, ne osećati). Apatična osoba savršeno dobro razume da se drugi ljudi osećaju drugačije utoliko što oni uopste nešto osećaju. A budući da apatičan pojedinac ne oseća ništa, apatičan pojedinac ne oseća nikakvu želju da uveri druge da na sličan način ne bi trebali osećati ništa. Drugima je možda stalo, ali apatičnom pojedincu nije, i pošto njima nije stalo, apatičnom pojedincu nije stalo do toga da je drugima stalo.

Ipak, apatiju se i dalje često doživljava kao uvreda, kao uvreda, kao ukor od strane onih kojima je stalo. Na primer, u MTV-jevoj „Daria“ (1997–2002) — emisiji o „veoma apatičnom“ srednjoškolcu — Daria Morgendorffer i njena prijateljica Jane Lane vode sledeći razgovor:

DARIJA: Tragedija je pogodila školu a svi misle na mene. Popularan momak je umro, a sada sam ja popularna jer sam jadna riba. Ali nisam jadna. Ja jednostavno nisam kao oni.
JANE: Stvarno te to tera na razmišljanje.
DARIJA: Smešno. Hvala puno.
JANE: Ne! Zato žele da razgovaraju sa tobom. Kada kažu: „Uvek si nesrećna, Darija“, oni misle: „Ti misliš, Darija. Ja to mogu videti jer se ne smeješ. Sada je ovaj tip umro i to me nateralo na razmišljanje i od tog me boli glava i tera me da se prestanem smejati. Dakle, reci mi kako se nosiš sa razmišljanjem svo vreme, Daria, dok se ne vratis u svoje normalno stanje povrća.”
DARIJA: U redu. Pa zašto si me ti izbegavala?
JANE: Zato što sam pokušavala ne razmišljati.

Apatičan pojedinac tako može, poput pesimista i cinika, otkriti nihilizam drugih, iako, za razliku od pesimista i cinika, apatičan pojedinac to čini bez da zapravo pokušava. Dok pesimista i cinik izazivaju druge da objasne njihov nedostatak pesimizma ili cinizma, apatičan pojedinac je umesto toga onaj koga izazivaju drugi da objasni njegov ili njen nedostatak patosa. U pokušaju da navede apatičnu osobu da brine, osoba kojoj je stalo je primorana da objasni zašto joj je stalo, objašnjenje koje može otkriti koliko je smislen (ili besmislen) razlog zbog kojeg osoba ima brigu.

Apatičnu osobu nije briga. Međutim, nebriga nije isto što i briga ni o čemu. Apatična osoba ne oseća ništa. Ali nihilista ima osećanja. Samo ono za šta nihilista ima osećanja nije samo po sebi ništa . I zaista, zato što je nihilista u stanju da ima tako jaka osećanja, jaka osećanja za nešto što nije ništa, nihilista nije i ne može biti apatičan. Nihilisti mogu imati simpatiju, empatiju i antipatiju, ali ne mogu imati apatiju.

Niče je pokušao da demonstrira osećanja koja deluju u nihilizmu u svom argumentu protiv onoga što je nazvao „moral sažaljenja“. Moral sažaljenja smatra da je dobro osećati sažaljenje prema onima koji su u nevolji, a posebno je dobro biti dirnut takvim sažaljenjem da se pomogne onima koji su u nevolji. Ali, prema Ničeu, ono što često motiviše želju za pomoći jeste to kako smo u stanju da vidimo sebe zahvaljujući tome kako vidimo druge u nevolji, posebno kako sebe vidimo kao sposobnih da pomognemo, kao dovoljno moćne da pomognemo.

Moral sažaljenja za Ničea nije u pomaganju drugima, već u uzdizanju sebe svođenjem drugih, svođenjem drugih na njihovu potrebu, na potrebu koju mi ​​nemamo i koja otkriva koliko imamo nasuprot tome. Sažaljenje je nihilističko utoliko što nam omogućava da izbegnemo stvarnost, na primer, dozvoljavajući nam da osećamo da smo bolji nego što jesmo i da smo bolji od onih kojima je potrebno. Shodno tome, u mogućnosti smo izbeći da prepoznamo da smo možda samo imali više sreće ili smo bili privilegovaniji..

Moral sažaljenja nas tera da osećamo sažaljenje i da se osećamo dobro zbog sažaljenja. Imati takva osećanja je gore nego da ne osećamo ništa, jer ako se osećamo dobro kada osećamo sažaljenje, onda smo motivisani samo da pomognemo pojedincima prema kojima osećamo sažaljenje, a ne da pomognemo da se okončaju sistemske nepravde koje uopšte stvaraju takve jadne situacije. Dok nam apatija može pomoći da izbegnemo da budemo zaslepljeni svojim emocijama i da jasnije sagledamo situacije nepravde, umesto toga je verojatnije da će nas sažaljenje motivisati da održavamo nepravdu održavajući uslove koji nam omogućavaju da pomažemo potrebitima, koji nam omogućavaju da vidimo sebe kao dobro za pomaganje onima koje smatramo samo potrebitima .
Ovo, međutim, ne znači da treba da pokušamo da postignemo apatiju, da treba da pokušamo da želimo da ne osećamo ništa. Popularne verzije stoicizma i budizma zalažu se za smirenost, za odvojenost, za pokušaj da ne osećamo ono što osećamo. Naterati sebe da postanemo apatični je nihilistički, jer to znači izbegavati svoja osećanja umesto da se suočimo s njima. Stoga postoji bitna razlika između biti apatičan i postati apatičan, između biti ravnodušan jer se tako reaguje na svet i postati ravnodušan jer želimo biti oslobođeni svojih osećaja i vezanosti. Slično tome, odvojiti se, ne zbog stoicizma ili budizma, već zbog hipsterizma, još uvek znači pokušati se odvojiti od sebe, od života, od stvarnosti. Dakle, traganje za ironijom može biti jednako nihilističko kao i praćenje apatije ili nirvane .

Nolen Gertz je docent primijenjene filozofije na Univerzitetu Twente u Holandiji i autor knjige “ Nihilizam ” iz kojeg je izvod iz ovog članka.

петак, 22. март 2024.

Darvinističko ubistvo: uloga afere Barré-Lebiez u širenju darvinizma u Francuskoj


Kako je istraga ubistva šokirala Francusku
19. stoleća i povezala ga sa Darvinom 



     Ćarls Darvin je imao samo 28 godina kada je 1837. nakon petogodišnjeg putovanja na brodu HMS Beagle po Južnoj Americi, Oceaniji i nadasve boravku na nezaboravnom otoku Galápagos, zapisao u svoju beležnicu "jedna vrsta se menja u drugu". Bio je to jedan od prvih nagoveštaja njegove velike teorije i kao da je naslućivao neugodne odjeke napisao je u drugu beležnicu otprilike u isto vreme, koristeći špansku reč za "oprezno"
     Evolucija je bila radikalna ideja, čak opasna, a on još nije znao dovoljno da bi je izneo u javnost. 20 godina prikupljao je građu pre nego što je ideju javno predstavio maloj publici naučnika, a zatim, godinu dana kasnije,  zapanjenom čitateljstvu u izdanju O poreklu vrsta (1859). 
    Teorija je opstala do današnjih dana kao naučno relevantna ali ne bez žustrih rasprava. Darwin je procenio da je njegov rad tek početak. "U dalekoj budućnosti vidim otvorena polja za daleko važnija istraživanja", napisao je u  Originu.

1878. o njegovoj teoriji naširoko se raspravljalo u francuskim novinama. Senzacionalni slučaj ubistva starice, koje su izvršili dvojica dobrazovanih mladića, Aimé Barré i Paul Lebiez. Suparničke frakcije su povezale slučaj s darvinizmom i to je darvinizam dovelo u žižu interesovanja javnosti. O ovome je napisala esej dr. Liv Grjebine ( izdanje časopisa Isi iz decembra 2022 godine) tvrdeći da je ovaj slučaj doprineo popularizaciji darvinizma u Francuskoj.


Darwin na naslovnici francuskog časopisa La science populaire, s 1882. Bibliothèque nationale de France


        U intervjuu 2023. godine Grjebine je objasnila kako je došla do "slučaja".

"Moje istraživanje o Darwinu prvo se usredotočilo na rasprave unutar francuske naučne zajednice. Želiela sam shvatiti zašto je Francuska, koja je bila jedna od prvih zemalja koja je prihvatala novije teorije početkom 19. stoleća, bila jedna od poslednjih koja je priznala legitimitet Darwinove teorije. Dok sam proučavala Darwinovu korespondenciju, shvatila sam složenost rasprave i uključenost ne-znaučnika.Neki su pisali engleskom naučniku kako bi razmenili zapažanja, drugi kako bi predložili vlastita tumačenja. Pisma ovih amatera svedoče o pravoj zaljubljenosti pismene javnosti u darvinizam. Zatim sam pokušala proceniti opseg ove znatiželje čitajući opšte i popularne medije. U godini 1878, broj referenci o Darwina u medijima naglo e porastao i tako sam otkriola aferu Barré-Lebiez. Često kažem studentima da je naše zanimanje istoričara usporedivo s detektivskim – istražujemo prošlost suočavajući se sa svedočanstvima i prikupljajući dokaze, kako bismo rekonstruisali istorijski okvir. Takav sam osećaj zaista imala tokom ovog istraživanja, jer sam morala rekonstruisati tok zločina i shvatiti motive ubica. Ono što me se odmah iznenadilo kad sam pročitala o slučaju je njegova sličnost sa zapletom Zločina i kazne Dostojevskog. Ubijanje u ime prava jakih da raspolažu slabima prisutno je kod Raskoljnikova kao i kod Barréa i Lebieza. Od početka je Darwinova teorija izvučena iz konteksta kako bi se opravdale ideje i postupci obojice. Činjenica da svako može raspravljati o teoriji evolucije, a da nije ni pročitao Poreklo vrsta, njena je glavna snaga i glavna slabost."

  I zaista Darwinova teorija je pretrpela mnogobrojna tumačenja. Po nekim istoričarima pogrešno tumačenje darvinizma bila je ( i ostala) idejna preteča nacizma. (Richard Weikart je izdao tri knjige na tu temu, Od Darwina do Hitlera, Hitlerova etika i zadnju Kako je darvinizam uticao na Hitlera, nacizam i beli nacionalizam - izvodi iz recenzija).   No to je posebna tema.                        

  U pomenutom intervjuu dr. Grjebine ističe još jedan važan apsekt odjeka darwinove teorije koji se takođe ptoteže do današnjih dana.
" Tekom suđenja Barréu i Lebiezu, predsednik suda i konzervativni mediji višeputa su izrazili teskobu u vezi budućnosti u kojoj će ljudi postati zveri, bez Boga ili kralja koji bi njima upravljao. Ova pitanja i danas zaokupljaju umove ljudi, a nauka se često smatra odgovornom za gubitak smisla života....Suđenje Barréu i Lebiezu utelovljenje je stogodišnje optužbe protiv nauke: udaljavanjem ljudi od religije lišilo bi ih etike i učinilo ih nihilistima.

                         Slike Paula Lebieza ( levo ) i Aiméa Barréa nakon njihovog hapšenja
                                         Archives de la Préfecture de police de Paris

Sam Kean
rekonstrukcija

Gazdarica je otvorila ormar i umalo povratila od mirisa. Šta su ta dva učenika ostavila u ovom smotuljku odeće?

Kad su unajmili sobu pre dve nedelje, činilo se da su pristojni momci i čak su platili unapred. Ali nakon što su odvukli odeću niz stepenice, nestali su i ostavili je da počisti nered.

Držeći se za nos, podigla je hrpu - u tom su trenutku dve ruke i noge iskliznule. Gazdarica je upravo otkrila jedno od ozloglašenijih ubistava u Parizu 19. stoleća, slučaj koji će se pokazati senzacionalnim ne samo zbog jezivog zločina, već i zbog toga što će u ubistvo biti upleteno ime Darwina.
                                                          
                                                                     *****
 

     Paul Lebiez bio je visok, zgodan, 24-godišnji sin fotografa. U srednjoj školi, početkom 1870-ih, istakao se kao oštrouman student meicine, posebno anatomije. Kasnije se prijavio mornarici kao lekar, ali ga je mornarica odbila zbog lošeg karaktera; neki su ga prijatelji opisali kao toplog i veselog, drugi su ga nazvali "teškim i neobuzdanim". Bio je i na glasu kao politička hulja.

     Lebiez je umesto odlaska u mornaricu počeo predavati u osnovnoj školi u Parizu, ali je otpušten zbog hroničnog kašnjenja. Ubrzo se zadužio i pribegao podmuklim metodama skupljanja novca, založivši ljubavnicinu periku, kradući knjige s polica svojih prijatelja kako bi ih prodao. Zatim je, 1878., od starog školskog prijatelja čuo priču i smislio plan.

      Taj prijatelj bio je Aimé Barré, bradati 25-godišnji berzovni mešetar čiji je život premašivao njegov budžet. Barréove berzovne spekulacije retko su se isplatile, pa se on utapao u još veće dugove nego Lebiez. To Barréa nije sprečilo da se preseli u skupi novi stan u blizini Notre Damea.

      U tom susedstvu Barré je primetio staru prodavačicu mleka po imenu Gillet. Lokalni tračevi su kolali da je ukrala 5000 franaka (današnjih otprilike 15 000 dolara) — dovoljno da Barré pusti sline. ZPitao je Gillet za dopuštenje da upravlja njenim finansijama, obećavajući udvostručiti njegovo bogatstvo. Gillet je odbila, a Barré se poverio Lebiezu zbog ove propuštene prilike.

      Lebiez se od Barréa razlikovao, imao je intelektualnu crtu. Jedan od njegovih interesa bila je nova teorija evolucije prirodne selekcije Charlesa Darwina.

                                                       *****
 

        Darwin je oduvek bio kontroverzan, ali posebno u Francuskoj. Deo toga bio je dobri staromodni snobizam - refleksni francuski prezir prema svemu engleskom. Katolici i konzervativci u Francuskoj su bili zabrinuti zbog toga što je evolucija istisnula Boga i potkopala tradicionalni moral. U to se vreme Francuska još uvek oporavljala od političkog preokreta koji je kulminirao Pariškom komunom 1871. i krvavim krajem kojim je ugušen republikanski ustanak. Konzervativci su se pozicionirali kao nositelji reda i stabilnosti, one koju su Darwinove ideje pretile potkopati. Darwina je stoga trebalo iskoreniti.

     Čak su i francuski naučnici bili podeljeni oko Darwina. Neki od njih insistirali su na nepromenjivosti vrsta. Drugi su se držali evolucijske teorije svog zemljaka Jean-Baptistea Lamarcka, koji je imao labaviju teoriju evolucije. Pojedini su naslućivali Darwinovu ideju, ali su oklevali da ga javno podrže iz straha da će biti označeni kao ateisti ili radikali. Darwinova podrška bila je posebno slaba među establišmentom u Francuskoj akademiji nauka. Šest puta su progresivni naučnici nominovali Darwina za izbor u akademiju - i šes puta je odbijen. Poruka je bila jasna: Darwin nije bio poželjan u Francuskoj.

     Paul Lebiez je, međutim, obožavao Darwina i nije se toga sramio. Dakle, kada je Barré spomenuo mlekaricu koja je odbacila njegove ponude da manipuliše njenim financijama, Lebiez je situaciju razložio darwinističkim linijama - ili barem svojom interpretacijom Darwina. "Odakle joj pravo gomilati svoje zlato kad ima mnogo drugih koji bi ga mogli iskoristiti?" gunđao je. Prema Lebiezovu mišljenju, slabi ljudi poput Gilleta imali su dužnost ustupiti mesto jakima poput njega. Ovo je bio uprošćeni darvinizam na delu.

 

                                          Crtić sa šest slika majmuna i čoveka u cilindru
                          Karikatura evolucije francuskog karikaturista Benjamina Rabiera,
                                         iz njegove knjige Ecoutez-moi , 1903.
                                                   Bibliothèque nationale de France

    Paul Lebiez je prihvatio Spencerove ideje kao svoja etička načela. I ta su ga načela dovela do jezivog predloga Barréu: da ubiju mlekaricu Gillet i pobegneu s njezinim novcem. Barré se složio.

     Budući da je Barré pre upoznao Gillet, preuzeo je na sebe da uđe u njezin stan. Pokušao je tri puta ali je odustao. Barré je konačno odlu;čio  namamiti Gillet u svoj stan.

    Dana 23. marta 1878. Barré je zamolio Gillet da mu dostavi malo mleka. Stigla je oko 10 ujutro, Barré ju je pustio unutra s osmehom - a zatim joj je čekićem razbio lobanju. Nakon što se srušio na pod, Gillet je zavapila za milost.  Lebiez, koji je vrebao, dotrčao je i ubo je šest puta u srce gumicom za brisanje tinte u obliku stileta.

    Barré je napustio je mesto zločina kako bi pretražio Gilletin stan. U međuvremenu, Lebiez je iskoristio svoju anatomsku obuku da raskomada telo Gillet. Spakovao joj je glavu i torzo u kovčeg, a ruke i noge umotao u plave bluze koje je Barré kupio svojoj ljubavnici.

    Barré se vratio iz stana Gillet  s lošim vestima. Susedi su preuveličali mlekaričino bogatstvo. Umesto 5000 franaka, Gillet je imala samo 2000  (otprilike 6000 dolara danas).

    Barré je tada dao predlog — da on, koji ima veće dugove, zadrži lavovski deo plena ( izvori se razlikuju oko tačnog iznosa - od 75 franaka do 250 )

    Zataškavanje je bilo nespretno kao i ubistvo. Lebiez i Barré gurnuli su prtljažnik s trupom i glavom na voz koji je vozio za Le Mans. Zatim su iznajmili sobu od gazdarice pod lažnim imenima i bacili telo u ormar.

   Nakon što je otkrila ruke i noge, gazdarica je alarmirala policiju koja se počela raspitivati o nestalim ljudima po gradu. Dana 17. aprila primili su dojavu o nestanku Gillet, za koju su svedoci rekli da je imala ožiljak na levoj ruci. On je  odgovara ožiljku na levoj ruci pronađenoj u sobi.

   Od tada su se stvari odvijale brzo. Susedi su rekli policiji da je Barré progonio Gillet zbog novca. Dana 19. aprila, na Veliki petak, policija je odvela Barréa u stanicu, gde ga je gazdarica identifikovala. Barré je priznao i upleo Lebieza, koji je uhapšen na uskrsnu nedelju dok je bio na odmoru na selu.

    Francuski tabloidi objavili su vrišteće naslove o ubistvu. No koliko god bila prljava, priča bi verovatno nestala iz istorije da nije bilo jednog detalja. Tokom istrage policija je saznala da je 11. aprila, manje od tri nedelje nakon ubistva, Lebiez održao javno predavanje o darvinizmu i "prirodnoj" sklonosti da jaki dominiraju slabima. “Na gozbi prirode nema mesta, nema pokrivača za sve goste; svako se bori da nađe mesto; jaki istiskuju slabe”, rekao je svojoj publici. Otuda ova borba za život, porodica protiv porodice, vrsta protiv vrste, građanski rat bez mira ili primirja."

      Inspektorima baš i nije trebalo puno da te osećaje poveže s motivom ubistva Gillet .  Mnogi u francuskom establišmentu te su reči videli kao zlatnu priliku. Katolici, konzervativci i njima naklonjene  novine počeli su osuđivati Lebieza kao gnusnog zločinca- darwinistu  i koristiti ga kao batinu za uništenje Darwina i njegove teorije evolucije.

     Te su novine tvrdile da je Lebiez, daleko od toga da izopačuje darvinizam, teoriju sledio do njenih logičnih zaključaka. Jedan ga je nazvao "lutkom opijenom doktrinom svog gospodara". Prema ovom gledištu, darvinizam nije bio ništa više od amoralnog nihilizma koji moć čini ispravnom. Društvo je stoga imalo dužnost iskoreniti to zlo.

    Lako je zamisliti ljude koji čitaju i klimaju glavom. No kako je kampanja za uništenje Darwina uzimala maha, dogodilo se nešto čudno, otkrila je istoričarka dr. Liv Grjebine.

     Čak su se i umerene i napredne novine osećale prisiljenima objaviti priče o Lebiezovu i Barréovu zločinu. Pritom su opisali Darwinovu teorijeu evolucije. Za razliku od konzervativaca, većina se potrudila pošteno objasniti prirodni odabir, bez iskrivljavnja. I  kada su obični ljudi počeli čitati šta je Darwin zapravo rekao, mnogi od njih su zaključili da to ima smisla - pogotovo kada su ugledni naučnici počeli da se izjašnjavaju.  Ubistvo i javna polemika oko toga naterali su i one nevoljne naučnike da javno zauzmu stavove o Darwinu. Što su obični ljudi više čitali o naučnicima koji podržavaju Darwina, to se više javno mnenje menjalo u njegovu korist što je potaknulo još više naučnika da progovore. Postupno je plima javnog mnenja počela izvlačiti Darwina iz blata uprkos negativnom publicitetu oko suđenja za ubistvo.

        Nakon meseci naslovnica, suđenje Barréu i Lebiezu počelo je krajem jula 1878. i trajalo je samo nekoliko dana. Svakoi od njih je za celi nered okrivio drugoga. Porota nije poverovala ni jednom ni drugom te je brzo odredila kaznu na smrt giljotinom. Smaknuti  početkom septembra.

       Samo četiri dana nakon završetka suđenja, Francuska akademija nauka ponovno je pokrenula pitanje hoće li Charlesa Darwina izabrati za člana. Uprkos suđenju za ubistvo i optužbama Katoličke crkve, akademija je konačno prihvatila Darwina. Napadi na Darwina nisu prestali nakon suđenja Barréu i Lebiezu. Već sledeće godine novine su izvestile o još jednom ubistvu pod naslovom “Darwin ubica”. Ali smrt Gillet pokazala se prekretnicom, koliko god jeziva i nenamerna bila, u dugom i nestalnom prihvatanju Charlesa Darwina i njegove teorije evolucije od strane francuskog društva. 

уторак, 19. март 2024.

Ko je moćniji – država ili korporacije?

"Nema Amerike. Nema demokratije. Tu su samo IBM i ITT i AT&T i DuPont, Dow, Union Carbide i Exxon. To su današnje nacije sveta... Svet je kolaž korporacija, neumoljivo određen nepromenjivim poslovnim zakonima.”

Čuveni monolog iz filma Mreža koji je izrekao glumac Ned Beatty 1976. odražavao je rastuću teskobu u to vreme da bi moć korporacija na kraju mogla srušiti demokratiju. Danas ono čega se strahovalo pre 40 godina postaje stvarnost.

Da li su Korporacije postale nacije sveta?

Usporedimo li države i korporacije na osnovu toga koliko su im duboki džepovi na rang listi su ipak države.SAD je prva na listi, slede Kina i Japan (eurozona je na prvom mestu s više od 5600 milijardi USD ako je posmatramo kao jednu političku celinu). Ali mnoge su korporacije u rangu s nekima od najvećih svetskih privreda. Najbolje rangirane korporacije slede isti redosled kao i države: prvi je američki Walmart, slede tri kineske firme. Među prvih 100 je 27 iz SAD i 14 kineskih firmi.

Ovo poređenje pokazuje da je ekonomska moć korporacija i država u biti jednaka. Da li je ekonomska moc jednaka politickoj?

Razmislite samo o privatnoj i javnoj moći globalnih divova poput Googlea ili Applea. Kada se Donald Trump susreo s izvršnim direktorom Applea, Timom Cookom, kako bi razgovarali o tome kako bi trgovinski rat s Kinom uticao na Appleove interese, pokazalo se da su vodeće multinacionalne kompanije politički akteri, a ne promatrači.
Prema članku u PC Weeku 2021. koji raspravlja o Appleovoj dominaciji stoji: "Uzimajući trenutnu procenu Applea, Microsofta, Amazona i drugih, upoređujući ih s BDP-om zemalja, možemo videti koliko su stvari postale lude … Procenjena na 2,2 triliona dolara, ova firma iz Cupertina bogatija je od 96% sveta. Zapravo, samo sedam zemalja trenutačno financijski nadmašuje proizvođača iPhonea."

Da u svemu ima prste i politika govori na primer podatak da je Google, 2017.-te potrošio oko 18 miliouna američkih dolara na lobiranje političara i zakonodavaca, čime je postao lobist broj jedan u svetu.Ekonimsija i politika su untesnoj vezi.
Preuzimaju li multinacionalne kompanije svet?

Primeri iz istorije pokazuju da su i pre postojale velike i moćne globalne korporacije. Holandska istočnoindijska kompanija dominirala je evropskom trgovinom 1600-ih i 1700-ih, na primer. Ali trenutačna moćna pozicija globalnih korporacija u odnosu na ovaj i druge istorijske primere je bez presedana u smislu veličine.

Kako funkcionise globalna moć

Uticaj korporacija i država ( pojedinih) nije uvek podjednak. Državna moć starog tipa nije nestala s globalizacijom, samo se transformisala. Države koriste korporacije i obrnuto, zapravo se takmiče. Međunarodni odnosi su sve samo ne jednostrana priča o moći jednih ili drugih. Pravila igre su naglo osnažila korporacije, ali su i ove njima vratile moć kroz nove transnacionalne projekte. Multinacionalne kompanije su u jedinstvenoj poziciji da uđu na nova tržišta, posebno u oblasti tehnoloških inovacija – vestacke inteligencije, biološkog inženjeringa i tako dalje. U tim sektorima vlade ne uspevaju pratiti napredak. Velike projekte preduzimaju privatne korporacije, kao npr. SpaceX, koji je osnovao suosnivač PayPala i osnivač Tesle Elon Musk. ova korporacija predvodi u programu kolonizacije svemira (Marsa). NASA-ini napori u tom smeru– poput sletanja na Mesec ili istraživanja Marsa – zaostaje nekoliko godina za ovim privatnim sektorom.
   Ova kretanja su u skladu s onim što je Susan Strange nazvala 'povlačenjem države', fenomenom koji ima fundamentalno važne implikacije na politiku, ekonomiju, međunarodno upravljanje i sigurnost. Treba se prisetiti da današnji tehnološki divovi deluju u digitalnom prostoru koji su izvorno stvorile vlade. Većina njih imala je veliku korist od javne pomoci u ključnim fazama svog razvoja. 

Prve privatne korporacije 

Isto je bilo i pre 400 godina, kada su se pojavile firme poput East India Company koje su iskoristile prilike koje je otvorilo otkriće 'novog sveta'. Pomignute vladama s vremenom su zavladale privrednim odnosima i vanjskom politikom svojih država.

Naime evropske vlade dodelile su tim firmama jedinstvene privilegije u ime korporativne uspesnosti – taj aranžman se pretvorio u neuporedivu dobit firmi i njihovu političku moć. Najuspešnije 'multinacionalke' toga doba bile su britanska istočnoindijska kompanija (EIC) i holandsks Vereenigde Oostindische Compagnie (VOC). Ove dve firme postupno su nadmašile svoje francuske, portugalske i danske pandane i na kraju ih potpuno proterale s indijskog potkontinenta. Prema nekim procenama neto vrednost VOC-a na vrhuncu iznosila je oko 7,9 triliona američkih dolara u današnjim dolarima – što je jednako zajedničkom BDP-u Japana i Ujedinjenog Kraljevstva , treće i pete svetske privrede po veličini.

Osim što su uživali službene trgovačke monopole na indijskom potkontinentu, EIC i VOC imali su pravo potpisivati ugovore s regionalnim silama kao što su Mogulsko carstvo i Konfederacija Maratha, graditi utvrde, izdavati novac, obavljati administrativne funkcije u regiji, pa čak i imati oružane snage. Zahvaljujući svojoj inovativnoj deoničkoj strukturi upravljanja, svaka je postajala sve bogatija i moćnija, a time i manje odgovorna državama koje su prvobitno odobrile njihovo osnivanje.

Stalna potraga za profitom dovela ih je do osvajanja novih teritorija, prikupljanja poreskih prihoda od lokalnog stanovništva i širenja svojih vojnih sposobnosti. Do 1803. EIC je imao snage od 260 000 vojnika – dvostruko više od britanske vojske. U nedostatku propisa, te su se korporacije pretvorile u privatna carstva. Kada su britanska i holandska vlada pokušale vratiti kontrolu, shvatile su da EIC i VOC kupuju parlamentarni uticaj kako bi zadržali svoje privilegije. Paralele sa sadašnjom erom trebale bi biti očite.

Naime mnoge velike zapadne korporacije su osnovale svoje privatne bezbednonse pa cak i vojne formacije poput Executive Outcomes, Sandline International, AEGIS, Blackwater, PMSC. To su sasvim legalne formacije za razliku od Rusije u kojoj su ove grupe nedozvoljene - ilegalne na osnovu Člana 13. Ustava i Člana 208. Krivičnog zakona Ruske Federacije. Ipak su i Ruske privatne korporacije pribegle formiranju " bezbedonosnih" grupa. Najpoznatije su Wagner grupa i ruski PVZK koje je na kraju podržala država.( (vidi opsirnije)

Da se vratimo u istoriju. Ilustrativan je i konačni pad ovih trgovačkih moćnika. Poslovni model EIC-a i VOC-a počeo je posrtati kada se unutarazijska trgovina usporila, uglavnom kao rezultat regionalnih ratova. U pokušaju da konsoliduju svoja prijašnja otimanja zemljišta, i EIC i VOC razvili su se u tradicionalnije poljoprivredne korporacije.

Ali ova se odluka pokazala štetnom u drugoj polovici osamnaestog stoleća, kada je doslo do značajnog pada očekivanih prihoda od zemlje. Međusobna konkurencija EIC-a i VOC-a dodatno je oslabila njihove bilance. Nije iznenađujuće da je njihovo trgovačko rivalstvo takođe imalo oštre posledice na njihove zemlje. Komercijalni interesi uvukli su Britaniju i Holandiju u ratove 1652.-1654., 1665.-1667. i ponovno 1672.-1674. Sve u svemu, kriza koja je pogodila evropska indijska poduzeća uzrokovala je kolaps više od 30 banaka sirom Evrope.

Pogođen unutarnjom korupcijom, VOC je na kraju raspušten 1799. Njegove indonezijske posede zaplenila je holandska vlada i od tada njima upravljao kao nacionalnom kolonijom. EIC je sa svoje strane preživeo još pola stoleća. Ali nakon 1773., bio je sena onoga što je bio. U prvom mega-spašavanju u istoriji, britanska vlada je morala uskočiti kako bi spasila firmu, što je državi dalo pravo da vrati diva natrag u pokornost. A nakon velike indijske pobune 1857., narodna reakcija protiv zlouporaba EIC-a konačno je britanskoj vladi dala izgovor da nacionalizuje firmu i sve njezine indijske posede..

Povratak suvereniteta država

Naravno, uprkos svim sličnostima, postoje i važne razlike između evropskih indijskih kompanija i današnjih multinacionalnih kompanija. Nijedan moderni tehnološki div ne poseduje privatnu vojsku koja bi mogla parirati američkoj vojsci ili NATO-snagama. U pogledu ostalih sposobnosti, kao nor.kibernetičkih sposobnosti, daleko je manji nesrazmer između država i privatnih aktera.

Ovakve paralele treba imati na umu. Kada se privatnim korporacijama dopusti da jure za novim velikim poslovnim prilikama u ime država, one se mogu vrlo lako osloboditi kontrole svojih vlada. Jednom kada se to dogodi, ponovno preuzimanje državne vlasti može biti iznimno teško. Primer Wagnera je najbolji. Sta se desava Oslabljene vlade sve više pribegavaju nacionalizmu i ksenofobiji kako bi skupile potporu za svoju neuspešnu politiku, zapravo se pretvaraju da "ponovo preuzimaju kontrolu" nad državom. Globalna kriza demokratije i liberalizma nastaviće se produbljivati u narednim godinama. U eri smo u kojoj najmoćniji zakon nije zakon suvereniteta, već zakon ponude i potražnje. Kraj utakmice je predvidiv, on je uvek bio isti- pobeda je na strani moći finansija u rukama nekolicine i njihove mreže uticaja. izvor )

четвртак, 14. март 2024.

Nietzsche, Putin i duh Rusije

John Milbank | Teolog i utemeljitelj radikalnog pravoslavlja. Među knjigama je The Monstrusity of Christ, u koautorstvu sa Slavojem Žižekom.

Nietzsche je veličao Rusiju kao mračnu, strpljivu, izdržljivu silu koja je obećavala puno više od onoga što je on video- slabu i raspadajuću Evropu. Ideje koje pokreću Putinov rat protiv Ukrajine puno su više ničeanske i evropske, nego što mnogi žele priznati, tvrdi John Milbank.

U jednom od svojih poslednjih djela, Antikrist, Nietzsche proglašava Rusiju 'jedinom snagom koja ima postojanost u sebi, koja može čekati, koja još uvek može nešto proizvesti... antiteza onoj jadnoj evropskoj malodržavnoj politici i nervozi, s kojim je utemeljenje Nemačkog Reicha ušlo u svoju ključnu fazu...'. Ranije, u S onu stranu dobra i zla, Nietzsche je već izneo istu tvrdnju da samo Rusija poseduje stvarnu kolektivnu volju i volju za izgradnju institucija, dok liberalizam i demokratija, koji dopuštaju i slave pasivnu slabost, uzrokuju raspad evropskih institucija. Ovi i drugi komentari sada se čine dalekovidima, pokazujući ničeanske korene Putinove ideologije.

Jedna od stvari na koje Nietzsche skreće paznju, jest drugačiji vremenski okvir Rusije, njezino 'strpljenje' koje proizlazi iz 'moći volje koja je pohranjena i akumulirana godinama'. Zatim sugerise da bi slabljenje ove moći, koja u konačnici preti zapadnoj Evropi, zahtevalo više od pukog poraza Rusije u Indiji i 'komplikacija u Aziji'. Takođe bi bila potrebna 'atomizacija [Ruskog] carstva na mnoga mala tela i iznad svega uvođenje parlamentarnih besmislica, uključujući prisilu da svako čita svoje novine dok doručkuje'.

Danas nam se ta zapažanja odmah čine previše relevantnima. Ne možemo više pretpostaviti da je suverena, nezavisna i demokratska nacionalna država 'kraj istorije ' ili da su carstva raznih vrsta osuđena na propadanje. Ako Rusija izgleda kao klonulo i ranjeno čudovište, onda se jednako tako čini da se Zapad suočava s akutnom kulturnom podeljenošću i padom efektivnosti svoje javne sfere. Koja je kobnija dekadencija?

Kao Evropljanin, Nietzsche se sigurno nije smireno suočio s mogućnošću konačnog ruskog trijumfa. Ali smatrao je da bi se tome moglo odupreti samo ako bi se sama Evropa pomaknula od konkurentske politike nacionalnih država i postala 'jednako preteća' tako što bi se 'stopila u jedinstvenu volju ' koja mora značiti imperijalnu volju. U ovom smislu Nietzsche zaista nije bio protonacist, čak i ako su njegove predrasude delovale na evropskom nivou i i zahtevale pojavu nečega poput 'duhovnije', naoružanije i autoritarnije Evropske unije.

S druge strane, Nietzsche je takođe promatrao uspon Rusije s određenom egzaltiranošću i veseljem. Od početka do kraja svoje filozofije, tvrdio je da su pravi vrhunci evropske prošlosti -- Grčka tragičnog doba, carski Rim, renesansa -- uključivali određeni umeteni unos onoga što je on smatrao barbarskim, orgijastične, te nepopustljivo stroge i snažne elemente Azije. Iz te perspektive, Rusija nije samo pretnja Evropi, već joj nudi nešto što joj treba ako želi oživeti. To 'nešto' može se pronaći u onome što je Nietzsche smatrao vrednim u romanima Dostojevskog – a to svakako nije bila njihova hrišćanska dimenzija.

Može se dovesti u pitanje, barem delomično, orijentalizam koji je ovde uključen i mračna romantična tendencija maštanja o Istoku koji bi bio suprotan platonskom i hrišćanskom: ravnodušan prema dobru i zlu, prema istorijskom vremenu, posebnosti i osobnosti. U znatnoj meri ovo je zaista karikatura. Ipak, zapanjujuće je način na koji je sam Istok ponekad prisvojio tu sliku o sebi: svedočite popularnosti Arthura Schopenhauera i Martina Heideggera na Istoku. Ali i Nietzschea. U slučaju Rusije, uživao je kontinuiranu popularnost još od kraja 19. stoleća. I zasigurno je njegova filozofija ključni sastojak evroazijstva Lava Gumiljova i Aleksandra Dugina – nekih od mislilaca za koje se kaže da predstavljaju Putinovu ideologiju. Ne samo da je Nietzsche predložio neumanjiv pluralitet nacionalnih vrednosti, takav da je njihov nasilni sukob neizbežan, on je takođe ukorenio te vrednosti u 'prirodnu' povezanost rase, tla, prehrane i klime. I usprkos tom materijalizmu, spojio je antihumanizam odozdo s posthumanizmom odozgo, alegorijski i nedosledno (posebno u Tako je govorio Zaratustra) nagoveštavajući delovanje neizrecivo lokalnih 'duhovnih' sila koje inkubiraju pojavu 'nad-čoveka' '.

Ove tri stvari: pluralistički relativizam vrednosti, navodno materijalističko insistiranje na determinizmu rase i geografije, i opskurno pozivanje na transcendentni etnički 'duh' upravo su ono što nastoji definisati evroazijsku ideologiju. Ruska imperijalna fuzija različitih etniciteta trebala bi posredovati između evropskog univerzalizma i azijskog partikularizma.

Stoga je jasan njihov kontinuitet s Nietzscheom. Iznad svega, oni s njim dele poricanje da se naše vitalne, erotske i dominantne energije mogu sublimirati i preusmeriti prema oblikovanju društvenog sklada na nivou koji nadilazi naše etničke i nacionalne razlike.

Iz ove perspektive, borba protiv Putina i njegovih ideoloških pokretača je borba protiv istočnog izvoza evropskih fantazija i našeg najopasnijeg neodgovornog odbijanja našeg središnjeg nasleđa vere u i delomično, iako krhko, postizanje civilizovanog statusa quo harmonije i mir. Ideje koje pokreću ruski rat protiv Ukrajine više su evropske nego što bi mnogi hteli priznati.

John Milbank
27. septembar 2022